Da sam ja ptičica sada bih letjela…
Nekada se jednostavno nešto mora dogoditi. I ovo se dogodilo. Moj ostanak. Ponovo sam ovdje. Ne tako vesela kao prije, ali sam ovdje – jednostavna i komplicirana, smiješna i zabavna. Ovdje sam.
Pa, započnimo moju životnu priču. Kao što ste i vidjeli, nisam svraćala na blogove. Jednostavno sam nestala. I vratila se – sada.
Neću pisati glupe postove, sa puno ponavljanja, već ću pisati jednostavno i čitko. Nadam se da ćete sa užitkom čitati moje postove i od srca se smijati mojim smiješnim događajima, ili pak plakati nad mojom sudbinom. Tko zna.
Ali nije bitno.
Taj blog. Ne možeš se odviknuti. Prati te. Opsjeda. I ne možeš se oduprijeti. Poput droge je. Ali ne bilo kakve droge, već poput one najjače. Ne znam koja je to jer nisam ja u tim vodama. I neću biti, u to sam sigurna.
A sada nešto i za vas, premili mi čitatelji.
Za Lažljivu koja nije tako lažljiva kakvom se čini – pročitala sam tvoje postove, draga, i mogu ti reći samo najbolje. Promijenila si se. I to puno. Previše. Ali da, mislim da su ti postovi kvalitetni. Ne mogu reći da su savršeni, jer nisu, ali su puno bolji, bolji, bolji. I nadam se da nećeš posustati, kao neki – u trudu i radoznalosti. Tako. I krivo si mislila kada si napisala da sam ja bila slaba kada sam odlučila prestati sa blogom zbog onih komentara, jer obje znamo da nisu bili u pitanju samo komentari. Ali ne želim više o tome.
Za predragu Horsy – zašto si stala, pa tvoj blog bio je u punoj snazi? U redu, i moj je bio prije nego što sam prestala sa blogom, ali to je drukčije. Za tebe nemam što za reći. Najbolja u svemu. I ti si se promijenila. Svi se mijenjamo. To je ponekad tužno, a ponekad uzbudljivo i – zrelo. Nadam se da ćeš ovo pročitati budući da ti www.blog.hr više nije prva stranica na koju odlaziš svakog dana, ali nada umire posljednja (i kako bi sada horsy rekla: „vrijeme je da umre“).
Eh, ovo je zvučalo kao da umirem pa se opraštam sa svijetom, ali to se valjda zove – odrastanje.
A za vas, ostale, također samo najbolje. Ostanite takvi kakvi jeste, veseli ili jednostavni, kakogod.
Pozdravlja vas vaša Paper Fairy!
Žalost, tuga i zaborav
Prolazi vrijeme. Prolaze mjeseci, a mene nema. Žao mi je. Volim ovaj blog, ovaj jednostavan i dosadan blog.
Nekako mi je srastao u srcu. VOlim pisati kratke, duge, vesele, tužne, blesave i komplicirane rečenice. Volim dijeliti mišljenja s vama - i potom ih se kasnije sjećati. Volim taj blog. Nekako sam se naviknula. Ali postoje problemi - uzrokovani blogom. I oni. - koji stoje već godinama. Na primjer: vrijeme. Nikada ga nema dovoljno. Ne volim satove. Jednostavno su prebrzi. I komplicirani. I zahtjevni. Ne volim ih. Zapravo, iritiraju me. NE volim vrijeme. I nikada ga neću voljeti. Jednostavno me ne želi pričekati, saćekati ili možda - dočekati? Ne znam. Sigurna sam da ja ne mogu živjeti bez bloga tako da ću se kad tad vratiti.
Žalosna sam. Nekako je sve hladno i glupo.
Mrzim one koji su mi uskratili postojanje na blogu. Prezirem ih. Ne mogu vjerovati da netkomože biti toliko ljut na mene da mi uskrati nešto tako zanimljivo i zabavno, na neki način i poučno.
Postoji i mračna strana bloga, naravno! Ali ona je manja od one dobre. Na blogu možeš puno dobiti - i puno izgubiti. To nije pravedno. Glupi pedofili skupljaju se ovdje. Ima mnogo takvih slučaja. Naravno, svi misle: Neće se to baš meni dogoditi - kad ono - dogodi se baš njima.
Ne razumijem svijet. Tako je okrutan i velik - a ja sam bespomoćna i ne mogu ništa popraviti. Kad bih bar mogla?! Bila bih presretna. Voljela bih sve. Ali sada nije tako, i znam da je to nemoguće popraviti. Možda se ikada neće popraviti ni samo od sebe.
Zapravo, nemam o ničemu za pisati. Zato ću prestati. Pisati i razmišljati. Dosta mi je. Ali obećajem da ću se vratiti. Uskoro. Ostavit ću adresu bloga. I bit će ponosno napisana, sa novim optimizmom. Ne mogu sada pisati sa nekim velikim optimizmom. Ali ne mogu biti ni pesmisticna.
Ne znam. Najbolje je šutiti. To ću i učiniti. A vi budite ovdje, sretni i veseli, jer tako jedino možemo preživjeti. Puno pozzdrava!
Post u Beskraj
Odlućih se za novi post. Nadam se da vam neće biti dosano čitati ga. I nadam se - da ću imati što za pisati.
Vani je hladno i mračno. Gledam kroz prozor. Znate, ja jako volim gledati kroz prozor: promatrati ulicu, ljude, prirodu...
Kao da nemam vlastiti život - pa proučavam tuđe živote.
Ne znam.
Otvoria sam prozor. U mojoj sobi je uvijek jako vruće jer grijanje radi ko ludo pa mi je godilo malo svježeg zraka.
Na ulici ni žive duše. ako da su svi nestali sa lica Zemlje.
Svakih par minuta projuri poneki auto. Uvijek sam se pitala, gdje idu ti ljudi koji se u jedanaest navečer voze po gradu. Jesu li to pretežno mladi koji tek izlaze van, ili su to pak ljudi koji rade dokasna, pa se vraćaju doma? Valjda oboje.
Volim promatrati svoju ulicu sa prozora.
Nekako je – posebna.
Uvijek se nešto događa, pa čak i kad se ne događa - ništa!
Zapravo je najdosadnije noću. Nema ljudi, nema pasa, nema onog uličnog ozračja. Sve je nekako šuplje I dosadno. Nije jednostavno – već dosadno.
Ali kada bi sve bilo zanimljivo, zapravo bi nam bilo strašno dosadno. No ostavit ću ja svoje filozofiranje za drugi put.
Ne znam da li će pasti kiša. Nebo je nekako tamno I gusto. Bez zvijezda. Bit će da je oblačno. A kad smo već kod kiše, ja ju volim.
Volim kada pada gusta jaka kiša. Kao da je ljuta. Na nas. Na Zemlju. Na svemir. Toliko jaka I brza kiša…
E, volim takvu kišu.
Zapravo, ja sam jako komplicirana osoba, tako das am zakomplicirala I ljubav prema kiši.
Dakle, ja volim kišu dok pada, ali kada prestane, tu prestaje I moja ljubav. Jer sve se pretvori u – ništa! Ulice su vlažne I kliske.
Ljudi nervozni. Sve je nekako ružno I mokro. Jedino je priroda sretna. I sita. I vesela.
Pa svoje veselje pokazuje prolaznicima – tresući sa sebe kapljice vode koje su se zadržale na lišću. I tada je sve još gore. I ljdui – nervozniji. I ulice – mokrije.
A ja? Ja sam zadovoljna.
Jer je sve gotovo. I tužna. Jer neka kiše. I nervozna. Zbog testova I ispitivanja u školi. Ali, to više nije dio ove priče. Pa moram stati. I oprostiti se s vama. Ne zauvijek, samo do sutra, kada ću vam ispričati još jednu priču. Zanimljiviju. Jednostavniju.
Sada tek vidim da nisam imala zapravo o ničemu konkretnom za pisati. Ali u redu je I ovako. Zato ću post nazvati: Post u Beskraj.
Baš zato jer se ne događa ništa!
Ni u postu – ni u ulici.
By: Paper Fairy
As simple as that
Moj drugi blog. Moja druga šansa. Moj drugi život.
Kao što rekoh na starom blogu, imat ću više blogova – kao ogrlicu. Koji će biti povezani – linkovima. I svatko će moći zaviriti u čarobni svijet i malo – popričati.
U blog svijetu uzor mi je Rusalka, jedina odrasla žena koju ja poznajem (preko bloga), a da ima blog. Veseli, razigrani blog. Gdje me uvijek nešto čeka. Iza njezine ogradice. U začaranim jezercima. Nešto veselo i čarobno. Baš poput nje, Rusalke.
Zašto sam napravila ovaj blog, a nisam ostala na starom? Iskreno, jer više to nisam bila ja. Počela sam stavljati neke dizajnove sa starkama i u punk stilu, a to zaista nisam ja. I to su mi Horsy i Lažljiva – lijepo rekle.
Na kavi – u gradu. Dok smo pričale – o blogu. I tako sam ja odlučila imati ogrlicu. Od blogova. Od različitih svijetova. I zato će onaj punk world – ostati gdje treba. Negdje daleko. Daleko odavde. Da mogu u miru disati. Plućima. Novim plućima. Vesela i sretna. Zbog novog bloga. I novog iskustva.
Sada ćete se čuditi kada uđete u moj stari blog. Zašto? Jer je rozi. Da roziji ne može biti. Ali nije tako. On će uvijek biti punk. Te sitne čestice zavukle su se duboko u pore mog bloga. Bivšeg bloga. Prvog pravog bloga. I tamo ostale. Sitne, punk čestice. Da, tako ću ih nazvati. Punk čestice. Ako odete u arhivu, vidjet ćete ih. Više neće biti sitne, jer ćete se vratiti u doba dok su one zaposjele moj blog. Taj punk duh. Zli duh. Kojeg sam ja otjerala. I ne želim da se vrati. Zločesti, punk duh. I bolje je ovako. Slobodna sam. Bez pritiska. Bez priviđanja.
Sada sam sretna. Zbog novog bloga. Nove prilike. Novog početka.
Zli punk duh je otjeran. A pomogla mi je Horsy. Moja draga Horsy. Ona mi je otvorila oči. I pokazala mi put. Novi put.
Na ovom blogu neće biti slika. Bar imam takav osjećaj. Neće biti riječi tipa:
Pozz, kyss, sh, ch, zh, kissach, poosa, depra, pofdraf, bye, see ya, puffa, ofkorz i tih ostalih engleskih riječi. Moći ćete naći riječi jedino kao što su: fakat, pusonja i hello.
A moj potpis je: Paper fairy.
Jednostavno tako.
Ne mogu objasniti tu promjenu, ali dogodilo se. Bože moj. Nisam pinky, ai nisam niti punk girl. Sada sam jednostavno jednostavna. I čarobna. I onakva kakva uistinu jesam.
Znam da niste pročitali cijeli post, ali nema veze. Ne očekujem mnogo komentara jer ne pišem baš zanimljivo. Pišem – jednostavno. U hrvatskom duhu. U vlastitoj mašti. Ne nekoj drugoj, već - svojoj.
A sada vas sve pozdravljam i lijepo mi se imajte!
By: Paper Fairy
